Krunoslav Slabinac KićoAntun Nikolić - TucaPetar SmajićIvica FeketeZlatko Burić
Pavle BlažekJan UrbanSigmund RombergMijo MajerIsidor Kršnjavi
Vladimir HafnerHugo BorenićJosip HammStjepan IvšićIvan Martin Divald

Milutin Milanković

Biografija

Milutin Milanković

Znanstvenik Milutin Milanković rođen je 1879. godine u Dalju, mjestu nedaleko Osijeka. Povijest i znanost upamtile su ga po tzv. 'Milankovićevim ciklusima', teoriji koja tumači pojavu ledenih doba kao posljedicu Zemljinih astronomskih gibanja. Bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (današnji HAZU), te Njemačke akademije naturalista. Njegovo ime nosi jedan od kratera na Mjesecu. Umro je 1958. godine u Beogradu.

Milutina Milankovića (1879. Dalj – 1958. Beograd) povijest je upamtila kao građevinskog inženjera, profesora mehanike nebeskih tijela, potpredsjenika SANU (Srpske akademije nauka i umetnosti), dopisnog člana JAZU (Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti – današnji HAZU), koju je osnovao još jedan slavni Esseker, Josip Juraj Strossmayer, te člana Njemačke akademije naturalista – sve u svemu, vrhunskog znanstvenika hrvatskih i srpskih korijena na svjetskom glasu.

Rođen je u Dalju, u srcu Slavonije, u imućnoj obitelji dubokih intelektualnih korijena. Njegov djed, Uroš Milanković, bio je filozof. Milankovićeva veza s Osijekom je razdoblje njegovog srednjoškolskog obrazovanja – u gradu na Dravi završio je gimnaziju, a školovanje je nastavio u Beču, na Bečkom tehnološkom institutu. U srcu Austro-Ugarske monarhije, tada jednom od svjetskih središta, 1902. godine diplomirao je građevinsku tehniku. Samo dvije godine kasnije je i doktorirao.

U Austro-Ugarskom carstvu radio je sve do 1909. godine – na inženjerskim poslovima. Gradio je brane, vijadukte, akvadukte, mostove i druge objekte. Zatim odlazi u Beograd, u ondašnjoj Kraljevini Srbiji. Na beogradskom Sveučilištu započinje svoju znanstvenu karijeru, kao profesor racionalne mehanike, mehanike nebeskih tijela i teorijske fizike. I dalje nastavlja s proučavanjem problematike vezane uz armirani beton. Njegov znanstveni doprinos na ovim područjima bio je dovoljan da ga Srpska akademija nauka i umetnosti primi za svog člana 1924. godine. Milanković će kasnije postati potrpedsjednik SANU-a, a biti će član JAZU, te Njemačke akademije znanosti.

Njegov dolazak u Beograd ujedno znači početak turbulentnih vremena na jugoistoku Europe. Prvo su zaredali Balkanski ratovi, a malo zatim i Prvi svjetski rat. Već 1914. godine, malo po Milankovićevom stupanju u brak, austro-ugarska vojska ga je internirala prvo u Nežider, a uskoro u Budimpeštu. Tamo je neko vrijeme radio u biblioteci Mađarske akademije znanosti. U Mađarskoj se posvetio proučavanju solarne klime i planetarnih temperatura. Do okončanja rata uspješno je završio monografiju o ovoj problematici.

Građevinski inžinjer, matematičar, fizičar, astronom – sve u jednoj osobi. To je Milanković. Njegov najveći doprinos znanosti je proučavanje i povezivanje astronomskih čimbenika s klimatskim promjenama na Zemlji. Milanković je na znanstveni način objasnio nastanak, razvoj i povlačenje glacijalnih faza tijekom proteklih 600 000 godina Zemljine geološke prošlosti. Milanković je primjenom matematike i korištenjem ranijih spoznaja dokazao da su promjena nagiba ose rotacije, precezija i ekscentrična putanja Zemlje oko Sunca dominantni dugoperiodični faktori na promjenu klime. Svijet i danas poznaje njegovo ime i rad koji tumači ledena doba kroz „Milankovićeve cikluse“.

Djelom "Kanon osunčavanja zemlje i njegova primjena na problem ledenih doba" obilježio je znanost istočne Europe XX. stoljeća, a velik utjecaj imao je i na razvoj znanosti u svjetskim okvirima. Najveći doprinos popularizaciji znanosti svakako je knjiga „Kroz vasionu i vekove“. Sam je svoje djelo često nazivao „Popularna astronomija“, a pisana je na neobičan način – u obliku pisama prijateljici kojoj na zanimljiv način objašnjava pojmove iz astronomije, ali i druge teme vezane uz nebeska tijela, geologiju i povijest znanosti. Objavio je i niz drugih djela s područja znanosti, ali i autobiografsku prozu naslovljenu „Uspomene, dožiljaji i saznanja“.

Milanković nije samo astronom, nego i geolog – jedan od tvoraca teorije tektonike ploča koja se danas intezivno koristi u geološkoj znanosti. Razradio je numeričku sekundarnu putanju polova rotacije, te na taj način dokazao da je položaj kontinenata u geološkoj povijesti bio znatno drugačiji od položaja kontinenata danas. Tek nekoliko desetljeća kasnije suvremena su geofizička mjerenja, satelitska geodezija i radijski signali potvrdili točnost ovih proračuna.

Milutin Milanković preminuo je 12. prosinca 1958. godine, ne doživjevši pravo priznanje za svoj rad i znanstveni doprinos. Ono je uslijedilo tek 10. prosinca 1976. godine, i to na međunarodnom nivou. U časopisu „Science“ objavljeni su konačni rezultati opsežnog petogodišnjeg istraživanja čiji je cilj bilo pronalaženje odgovora na pitanje jesu li Milankovićevi proračuni bili točni. Tada je dokazano da je teorija Milankovićevih ciklusa u potpunosti točna. Njegovi radovi nakon toga postaju predmet intezivnog izučavanja stručnjaka. Njemu u čast nazvan je i jedan od kratera na mjesecu.

Milankovićev lik i djelo i dalje očekuju pravu valorizaciju u hrvatskoj javnosti.

CV

Ime:Milutin Milanković
Godina rođenja:28.V.1879.
Dalj, Hrvatska
Godina smrti:12.XII.1958.
Beograd, Srbija
Područje:Znanost i obrazovanje

Ključne godine:


1902.diplomirao građevinsku tehniku u Beču
1904.doktorirao u Beču na području građevinske tehnike
1909.preselio u Beograd, zbog posla na Sveučilištu
1914.na početku I. Svjetskog rata interniran u Budimpeštu
1923.predložio novu reformu gregorijanskog i julijanskog kalendara
1924.primljen kao stalni član u Srpsku akademiju nauka i umetnosti
1941.objavljuje ključno djelo „Kanon osunčavanja zemlje i njegova primjena na problem ledenih doba“
1958.umire u Beogradu
1976.međunarodno priznanje Milankovićevog rada u časopisu „Science“