Victor von Reisner

Osječki plemić i gospodarstvenik Emerich Reisner imao je dva sina. Starijeg sina, imena Adam, Osječani će upamtiti kao dugogodišnjeg upravitelja stare šibicare, osječkog dogradonačelnika, uglednog i uvaženog građanina. Mlađeg sina, baruna Victora von Reisnera, javnost će umalo zaboraviti. Nesuđeni vojnik, pisac, boem i bećar, Victor će još kao mladić napustiti grad na Dravi i ući u njemačke umjetničke krugove.

Victor von Reisner, osječki pisac plave krvi, rodio se 21. studenog 1860. godine, nedaleko Čepina, kao drugo dijete u obitelji Emericha Reisnera, uglednog osječkog gospodarstvenika, utemeljitelja i prvog direktora Osječke štedionice, jednog od osnivača udruženja Casino, te veletrgovca drvenom građom. Školovao se u realnoj gimnaziji u Osijeku, te na sveučilištu u Grazu. Mlađeg sina Victora smatralo se predodređenim za vojničku karijeru. Kao mladi poručnik Reisner će sudjelovati u austrijskoj okupaciji Bosne 1878. godine, no zbog ranjavanja ubrzo će zauvijek napustiti vojnu službu. Vraća se u Osijek, gdje će kao pripadnik ozloglašene zlatne mladeži, sudjelovati u obijesnim i burnim provodima. Građani ga tih dana prepoznaju po bećarskom nadimku – Vici. Jedna od omiljenih mu zabava u mladim danima bila je amaterska gluma. Victor von Reisner sudjelovao je na velikoj zajedničkoj njemačko-hrvatskoj priredbi 1883. godine, ulogom u njemačkoj jednočinki „Šalica čaja“.

Politička uvjerenja nisu mu bilu u skladu s obiteljskim očekivanja – otac Emerich bio je pronjemački orijentiran, a razmetni Vici opredijelio se za hrvatsko domoljublje i naklonost biskupu Josipu Jurju Strossmayeru. U pripovijesti „Guslar“ iu 1902. godine Strossmayera slavi kao „ljubitelja umjetnosti i istinski nacionalnog biskupa (...) vladara crkve i naroda“. Čak se 1900. u političkoj raspravi „Državni puč“ (objavljenoj u Berlinu na 20-ak stranica), obratio caru Franji Josipu, tražeći državni prevrat kojim bi Mađari izgubili svoj udio u političkoj moći. Tekst je rezultat ogorčenosti vladavinom Kuhena Hedervaryja.

Otac Emerich nije imao razumijevanja za njegove mladenačke aktivnosti, te su stoga neprekidno bili u sukobu. 1885. stariji brat Adam postao je rukovoditelj tvornice žigica, a Victor je dobio sredstva s kojima se mogao otisnuti na svoja lutanja. On je najvjerojatnije još 1884. godine zauvijek napustio Osijek, još u trenutku kad je najavljeno da brat Adam preuzima šibicaru.

Zanimljivost je da ne postoje nikakvi precizni podaci o njegovom životu do 1890. godine, kad se nastanjuje u Berlinu. Navodno je putovao po cijeloj Europi, Americi, Aziji (Japan, Indija, Šri Lanka) i sjevernoj Africi, mada je vjerojatnije da je obišao Kairo, Beč, Pariz, Rim i Napulj – kako je i naveo u autobiografskoj prozi, romanu „Juraj Dragutinović“. U Berlinu se nastanio nakon ženidbe, koja je uslijedila 1890., mada taj brak njegovi nasljednici nisu spominjali. Oženio se za Franzisku Kloß, s kojom nije imao djece. Na vjenčanom listu pojavljuje se zapanjujući podatak – Victor je prije dolaska u Berlin, u Nürnbergu radio kao operni pjevač.

Dolazak 30-godišnjeg Victora von Reisnera u Berlin nije mu donio smirenje, nego početak nove faze boemstva. Radio je kao novinar i slobodni književnik, a živio je uz često mijenjanje adresa; unatoč dijabetesu, ispijao je velike količine alkohola, te se družio s raznim umjetnicima. Među njegovim prijateljima bili su izdavač i književnik Theodor Etzel, boem i umjetnik Peter Hille, te Erichom Mühsamom, a izvjesno je da je poznavao i Alexandera Rodu Rodu. Victor von Reisner uređivao je nekoliko časopisa, a neko je vrijeme izdavao „Fröhliche Kunst“ (Vedra umjetnost), gdje je 1902. objavio nekoliko Rodinih humoreski.
Financirao se i prijevodima na njemački jezik. Prevodio je erotsku prozu s talijanskog i francuskog – 1900. prevodi Boccacia, a 1901. „Casanovu“, te „Mysterien von Paris“. 1909. godine dobio je izvanbračnog sina Zvonimira, u vezi s Idom Auguste Stenke, 18 godina mlađe žene iz protestantske obitelji. 1914. se razveo od prve (i prešućivane) supruge Franziske, te stupio u brak s majkom svojeg djeteta.

Njegova djela uvelike su inspirirana slavonskim životom 60-ih i 70-ih godina 19. stoljeća, a od njih svakako treba istaknuti romane „Juraj Dragutinović“, „Heißer Boden“, „Mama Leichtsinn“ i „Ein angenehmes Lebe“, te zbirke priča „Mein Herrenrecht“ i „Slavonische Dorfgeschichten“ (Pripovjesti sa slavonskog sela - zavičajna proza objavljena 1902. godine u Berlinu). Pisao je i drame: „Feudalherren“, „Rittmeister Hartring“ i „Komödianten-Ehe“.

Sa suprugom Idom i sinom Zvonimirom sve se lošije slagao, te ih je naposlijetku potjerao u Dresden, gdje im je iznimno rijetko slao novac. Početak Prvog svjetskog rata Victora je odveo u Augsburg, grad iz kojeg su njegovi preci u 18. stoljeću preselili u Slavoniju. Preminuo je 1. lipnja 1919., bez rodbine koja bi mogla uvrditi gdje mu je grob. Njegova djela inspirirana su slavonskom ravni i osječkim životom, no ne pričama iz života aristokracije (kojoj je i sam pripadao), nego svakodnevicom običnog puka.

Ključne godine: