Krunoslav Slabinac KićoAntun Nikolić - TucaPetar SmajićIvica FeketeZlatko Burić
Pavle BlažekJan UrbanSigmund RombergMijo MajerIsidor Kršnjavi
Vladimir HafnerHugo BorenićJosip HammStjepan IvšićIvan Martin Divald

Katarina Matanović-Kulenović

Biografija

Katarina Matanović-Kulenović

Velika imena na našim su se područjima često u prošlosti prešućivala iz ideoloških ili drugih razloga, no nepobitna istina ipak je s vremenom počela izlaziti na vidjelo. Jedno od tih imena je i ono Katarine Matanović-Kulenović, prve hrvatske pilotkinje i prve hrvatske i vjerojatno istočno-europske padobranke, koja je od 1945. do 1990. godine u tadašnjoj hrvatskoj javnosti bila potpuno potisnuta na margine.

Katarina Matanović rođena je u mjestu Vuka, nedaleko Osijeka, 18. ožujka 1913. godine, u osvit Prvog svjetskog rata. U rodnoj je Vuki završila osnovnu školu 1924. godine, te je nakon toga krenula na školovanje u Osijek, u ondašnju gimnaziju. Prva dva razreda gimnazijskog obrazovanja uspješno je okončala u Osijeku, da bi se 1927. godine s obitelji zatim preselila u Zagreb, gdje će provesti dobar dio svojeg uzbudljivog i turbulentnog života. U Zagrebu, u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevini Jugoslaviji, Katarina je završila preostale razrede gimnazije do 1930. godine. Iste godine pohađala je trgovački tečaj u dopisnoj školi izvjesnog gospodina Dragića u Zagrebu. Na osposobljavanje za administrativno zanimanje natjerala ju je nužda, a nakon nekoliko mjeseci tečaj je uspješno završila, te je postala daktilografkinja.

Već 1931. godine Katarina Matanović dobila je i prvo zaposlenje – u građevinskoj tvrtki „ŠVAB“ u Masarykovoj ulici 10, gdje je i sama stanovala. Morala je raditi u dvije smjene – ujutro od osam do dvanaest sati, te popodne između 15 i 18. Mada je njezinom nemirnom duhu bilo mučno sjediti unutar zidova uz pisaći stroj i spise, posao je obavljala savjesno. Uz naporan uredski posao u Katarini, zatvorenoj u vlastitim razmišljanjima, rađao se novi svijet. S prijateljicama je odlazila na kave u kavanu „Zagreb“ na Zrinjecu, gdje je prelistavala strane časopise i tražila sportske avanture. Skupljala je svoju zbirku sa slikama konja i automobila, bavila se skijanjem i odlazila u kinematografe.

1935. godine, tada već 22-godišnja djevojka u „Jutarnjem listu“ Katarina je pročitala oglas o otvaranju pilotske škole u Zagrebu, što joj je zauvijek promijenilo život. Školarina od visokih 6.000 tadašnjih dinara nije joj predstavljala prepreku – upornošću je novac skupljala nagovarajući poznanike na donacije u formi utemeljitelja škole. Uspjela je nagovoriti i svojeg direktora na donaciju, dok je i sama trvtka potpomagala njezino školovanje. Svoj je ured oblijepila fotografijama zrakoplova, te se potpuno upustila u letačku avanturu kroz koju ju je vodio umirovljeni pilot-lovac i instruktor Ivan Mrak. Školovanje je započela 1936. godine, s letačkom knjižicom broj 139. Letački je ispit s uspjehom položila 10. listopada iste godine. Do tada je uz sate letenja redovito čitala strane časopise zrakoplovne tematike, u kojima su se sve češće pojavljivale fotografije svjetskih pilotkinja. 26. studenog dobila je diplomu sportskog pilota, odnosno diplomiranog turističkog pilota.

Ubrzo se zainteresirala i za padobranstvo, te je nakon prve hrvatske pilotkinje postala i prva hrvatska, a vjerojatno i istočno-europska padobranka. 5. lipnja 1938. godine održan je aeromiting u Zagrebu, gdje je po prvi put skakala s padobranom. Uslijedio je još cijeli niz mitinga u Zagrebu i drugim gradovima gdje je pokazivala svoje letačke i skakačke vještine. 29. travnja 1939. godine njezin kasniji biograf Boris Puhlovski u „Našim krilima“ objavljuje novelu „Slučaj gospođice Katarine“. 1939. godine u Pančevu se dodatno školovala za letenje na više zrakoplova raznih tipova. Upravo ove njene vještine u početku će još donijeti veliku slavu i uzbuđenja, a kasnije i isforsirani zaborav. Naime, povijesne turbulencije zatekle su ju u Zagrebu kad je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska.. 15. studenog 1941. godine Katarina Matanović potpisala je ugovor sa Zapovjedništvom zračnih snaga Hrvatske, te je postala vojni pilot s činom poručnika. Prvi pretpostavljeni bio joj je satnik Ivan Cvenček, koji je kasnije prebjegao u partizane. Katarina Matanović na vojnim je kurirskim zadacima letjela više nego što je ikada očekivala.

„Kad bih sjela u avion zaboravila bih na rat i sve opasnosti. Bila sam sretna da letim i upravljam ćudima mojeg aviona. Jer svaki avion ima svoju ćud. Jedan je preosjetljiv, drugi opet grubo reagira na upravljanje. Stoga se treba svaki pilot naviknuti na novi avion na kojem počima letjeti. (...) Prevozila sam mnoge vojne osobe na njihove zadatke. Avion FL-3 je bio malen i toliko lagan, da sam se obično u svakoj prilici spuštala na nogometno igralište.“ – ovako je govorila Katarina Matanović svojem biografu Borisu Puhlovskom o svojim letačkim ratnim danima u vrijeme NDH.
Svojim je zrakoplovom FL-3 često prevozila i ranjenike u zagrebačku bolnicu, a muškarci koje je prevozila često su na nju gledali s nepovjerenjem. Djevojka sitne građe teško se mogla uklopiti u sliku vojnog pilota.

Katarina se 1. svibnja 1942. udala za novinara dnevnika „Novosti“ Namika Kulenovića, a iste godine 1942. godine 27. svibnja bila je na tečaju za padobransku nastavnicu u Koprivnici. Samo koju godinu kasnije zaredat će se tragedije u njezinom životu. Suprug Namik često je strahovao za njezin život u vrijeme letova, no ipak će on biti taj koji će stradati u savezničkom obaranju zrakoplova 22. svibnja 1944. Nekoliko dana nakon suprugove smrti – 30. svibnja – Katarina je ranjena u bombardiranju aerodroma Borongaj. U to vrijeme zasigurno nije bila ni svjesna da je trudna. 29. siječnja 1945. godine rodila je sina kojem će nadjenuti ime njegovog tragično preminulog oca. Po rođenju malog Namika gotovo se našla na ulici. Dodijeljena joj je soba u zajedničkom stanu u Ulici 8. maja. Čak je 42 dana provela u pritvoru. Katarina ipak nije klonula – zaposlila se kao administrativna činovnica u zagrebačkom „General-turistu“, te je polako pala u zaborav. Sin Namik bio je sklon slikarstvu, no u tadašnjoj Jugoslaviji nije uspio upisati akademiju. Pošao je za Köln, gdje je postao akademski slikar i kasnije priređivao samostalne izložbe. Uskoro se u Köln uputila i Katarina, gdje je desetak godina radila kao domaćica starog profesora. Sin je u međuvremenu preselio na Aljasku.

Katarina je dosta vremena provodila čitajući, što joj je zasigurno oslabilo vid. 1990. i 1991. godine imala je teške operacije očiju. Hrvatska samostalnost donijela je novo valoriziranje njezinog povijesnog i sportskog značaja. 26. svibnja odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara, a 26. studenog 2001. ponovno je primljena u Aeroklub Zagreb. Preminula je 24. travnja 2003. godine u Zagrebu, u dubokoj starosti.

CV

Ime:Katarina Matanović-Kulenović
Godina rođenja:18.III.1913.
Vuka, Hrvatska
Godina smrti:24.IV.2003.
Zagreb, Hrvatska
Područje:Društvo i mediji

Ključne godine:


1913.rođena u Vuki
1924.Završila osnovnu školu u Vuki
1924. – 1927.pohađala gimnaziju u Osijeku
1927. – 1930.školovanje u Zagrebu
1931.prvo zaposlenje u građevinskoj tvrtki „ŠVAB“
1935.odlučila se baviti pilotskim poslom
1936.započinje i uspješno završava obuku za pilota
1938.prvi skok padobranom
1941.postaje vojni pilot
1942.udaje se za novinara Namika Kulenovića
1944.suprug Namik pogiba u rušenju aviona
1945.rađa se sin Namik
1998.odlikovana Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara
2001.ponovno primljena u Aeroklub Zagreb