Krunoslav Slabinac KićoAntun Nikolić - TucaPetar SmajićIvica FeketeZlatko Burić
Pavle BlažekJan UrbanSigmund RombergMijo MajerIsidor Kršnjavi
Vladimir HafnerHugo BorenićJosip HammStjepan IvšićIvan Martin Divald

Leopold Lavoslav Ružička

Biografija

Leopold Lavoslav Ružička

Prvi Nobelovac hrvatskog podrijetla, kemičar i kreator parfema. Slavni profesor i veliki uzor. Zaljubljenik u flamansko slikarstvo koji se opuštao uz vrtlarenje. Vukovarski dječak, osječki gimnazijalac i švicarski profesor. A prije svega – veliki čovjek. Sve to, ali i mnogo više, jest Leopold Lavoslav Ružička.

Njegova bista krasi Rondel velikana osječke gimnazije, na ulazu u baroknu jezgru Tvrđu. Odabir njegova lika i imena kao jednog od najistaknutijih Osječana svih vremena dovoljno govori o Ružičkinoj veličini. Uz još jednog osječkog kemičara – Nobelovca Vladimira Preloga, te biskupa Josipa Jurja Strossmayera čini trojstvo osječkih velikana.

Nedavno je u Vukovaru, Ružičkinom rodnom gradu, u ulici znakovitog imena biskupa Strossmayera, obnovljena kuća u kojoj je Lavoslav napravio svoje prve korake. Hrvatski i svjetski velikan na ovaj je način napokon vraćen kući, nakon gotovo cijelog radnog vijeka provedenog u inozemstvu.

Leopold Ružička rođen je 1887. godine. Mada mu je otac Stjepan završio tek dva razreda pučke škole, obrazovanju je pridavao veliki značaj. Svojim je sinovima osnivanjem zaklade omogućio pohađanje gimnazije i studiranje. Mali Leopold razmišljao je o tome da postane svećenik, no tu ideju kasnije je napustio.

Otac im je osigurao budućnost, no preminuo je kad su Lavoslavu bile tek četiri godine. Njegova majka, Amalija, tada s djecom dolazi u svoj rodni grad – Osijek. Ovdje će budući Nobelovac usvojiti prva znanja. U gradu na Dravi Ružička pohađa pučku školu, a kasnije završava i klasičnu gimnaziju. Poput većine genijalaca, Leopold nije bio vrhunski učenik, a iznimna nadarenost ispoljila se tek kasnije. Podrijetlo i strog odgoj utjecali su na razvoj njegove osobnosti. Cijelog života bio je jednostavan čovjek, iznimno nesklon prekomjernom intelektualizmu.

Nakon velike mature, 1906. godine, Ružička odlazi na studij u inozemstvo, izvan Austro-Ugarske, u kojoj osobe slavenskih korijena nisu bile na cijeni. U Karlsruheu je diplomirao i doktorirao kod glasovitog kemičara, također Nobelovca, Hermanna Staudingera.

Sa Staudingerom kasnije prelazi u Zürich, u Saveznu visoku tehničku školu. Ubrzo se osamostalio i zaposlio u züriškoj tvornici mirisnih spojeva i parfema. Ondje su mu omogućili punu slobodu odabira područja istraživanja. Svoj znanstveni rad kasnije nastavlja u Genevi i nizozemskom gradu Utrechtu, gdje postaje profesor organske kemije. Staudinger se vraća u Njemačku, što Ružički otvara vrata profesure škole u Zürichu. Ovdje će, kao jedini profesor nenjemačkog porijekla, dočekati i mirovinu.

Istražujući svijet organske kemije, proučavajući spojeve i mirise, Ružička je polako stjecao svjetsku slavu. Kruna njegovog rada svakako je priznanje dodijeljeno mu 1939. godine – Nobelova nagrada. Njegov mentor, Hermann Staudinger Nobela je osvojio tek 1953. godine, punih četrnaest godina nakon osječkog gimnazijalca. Svojim radom Ružička je utro put još jednom velikom Osječaninu, kemičaru i Nobelovcu – Vladimiru Prelogu.

Kemija je bila njegov život, no ne i jedina strast. Obožavao je flamansko slikarstvo, osobito iz 17. stoljeća. Osim slave, Nobelova nagrada priskrbila mu je i značajna financijska sredstva. Tim novcem upotpunio je svoju glasovitu zbirku flamanskih majstora.

Nizozemske slikare zavolio je za vrijeme rada u Utrechtu, gradu u kojem se zaljubio i u jedan sport – biciklizam. Upravo se uz biciklizam veže zanimljiva anegdota iz života slavnog Nobelovca. Bicikl je vozio redovito sve dok jednog dana nije upao u kanal. Okušao se i u skijanju, no očito nije bio naročito vješt. Čak je u dva navrata na skijama slomio nogu. Okušao se i u tenisu.

Ružička je volio i voziti automobil. Ta strast ostala mu je do kraja života.

Kako je veliku pažnju oduvijek pridavao ljepoti i skladu, kao i raznolikosti prirodnih oblika, Ružička je zavolio i vrtlarstvo. U vrtu svoje vile stvorio je prava mala remek-djela. Ruže i alpske biljke bile su mu omiljene. Svoje radove ovjekovječio je fotoaparatom, koji je također bio njegova velika strast.

Ljubav prema slikarstvu i fotografiji posebno su zanimljive zbog jedne činjenice – Ružička je bio slijep na boje.

Dvaput se ženio, no nije imao djece. Druga supruga, Gertrud, u brak je donijela jednog sina. On će kasnije pomagati Vladimiru Prelogu, i na taj način dodatno ispreplesti životne priče osječkih Nobelovaca.

Svestran kakav je bio, do smrti 1976. godine, priskrbio si je čak osam počasnih doktorata. Jedan od njih je iz područja prava.

Mada je rođen kao Leopold, povijest će ga očito pamtiti po hrvatskoj izvedenici imena – Lavoslav. Upamtiti će kemičara i Nobelovca. Osječanina, Vukovarca i Švicarca. Zapamtiti će ljubitelja slikarstva i vrtlara. Velikog, ali jednostavnog čovjeka.

CV

Ime:Leopold Lavoslav Ružička
Godina rođenja:13.IX.1887.
Vukovar, Hrvatska
Godina smrti:26.IX.1976.
Mammern, Švicarska
Područje:Znanost i obrazovanje