Krunoslav Slabinac KićoAntun Nikolić - TucaPetar SmajićIvica FeketeZlatko Burić
Pavle BlažekJan UrbanSigmund RombergMijo MajerIsidor Kršnjavi
Vladimir HafnerHugo BorenićJosip HammStjepan IvšićIvan Martin Divald

Ivan Martin Divald

Biografija

Ivan Martin Divald

Ivan Martin Divald je čovjek koji je u drugoj polovici 18. stoljeća postavio temelje grafičkoj industriji Osijeka. Ili jednostavnije rečeno: bio je to prvi svjetovni tiskar u Osijeku i Slavoniji! Iako nije rođeni Osječanin, njegovim je imenom još davne 1925. godine, nazvana jedna od najdužih osječkih ulica. K tome, to je jedna od rijetkih osječkih ulica koja u turbulentnim desetljećima 20. stoljeća ni jednom nije mijenjala svoj naziv. I to je, bez sumnje, podatak koji dovoljno govori o nedvosmislenoj zasluzi Divaldovih za grad u kome je ova obitelj proživjela kroz tri generacije.

Priča o Ivanu Martinu Divaldu i njegovim nasljednicima (sin, snaha i unuk) – priča je o povijesti tiskarstva u Osijeku. Naime, nakon što je carskom naredbom o zabrani rada tiskara koje nemaju carski privilegij, nakon 40-tak godina rada (od cca. 1735. do 1774.) prestala s radom dotadašnja franjevačka tiskara, osječka gradska uprava raspisala je oglas za svjetovnim tiskarom točno 29. svibnja 1775. godine. Na taj oglas, pored Ivana Martina Divalda, javio se i izvjesni gospodin I. Trattner iz Zagreba. Nakon prepiski između tadašnje osječke gradske vlasti, županijske vlasti i carske vlasti Marije Terezije u Beču, Ivanu Martinu Divaldu 25. listopada iste 1775. godine uručena je koncesija za tipografiju. I nakon obavljanja tog administrativnog posla, Ivan Martin Divald, zajedno s prvom suprugom Ana Marijom doseljava iz Budima u Osijek, nastanjuje se i počinje raditi.

Podatak odakle je uopće Ivan Martin Divald nismo uspjeli doznati u dostupnim povijesnim zapisma. Izvjesno je da je rođen 1743. godine, da je tipografski zanat izučavao u Beču, te da je u Osijek došao 1775. godine iz tadašnjeg Budima. Prema djelu dr. Josipa Bösendorfera "Povijest tipografije u Osijeku" (Zagreb, 1939.), moguće je čak da Divaldovi potječu upravo iz Osijeka: "Mogao je biti Osječanin ili je tu imao rođake koji su ga na vrijeme upozorili da je u Osijeku prestala raditi franjevačka tiskara i pozvali ga da osnuje svoju" – zapisao je dr. Bösendorfer. Osim toga, dosta je nedomica oko toga kakvo mu je bilo prezime. Naime, u poznatim dokumentima pojavljuje se nekoliko varijanti: Dibald, Riwald, Rivalt, Dibaldt, Diewald, a na nadgrobnom spomeniku koji se nalazi na osječkom Novogradskom groblju, piše "Diwaldt". Na kraju, među Osječanima su se uvriježile dvije varijante njegiva prezimena: Divald i Divalt. U praksi se koriste obje, a mr. Marina Vinaj, voditeljica Odjela muzealnih tiskopisa Muzeja Slavonije (koja nam je nesebično pomogla u istraživanju života i djela Divaldovih), sugerira korištenje varijante Divald.

Nadalje, više je dokaza da je upravo Ivan Martin Divald kupio franjevačku tiskaru. Naime, slova na kanon-pločama u osječkoj franjevačkoj crkvi, potom crkvi Sv. Mihajla, kao i na kanon-ploči na glavnom oltaru župne crkve u Petrijevcima – potpuno su identična onima kojima su se najprije služili franjevački tiskari, a potom i sam Divald. Divald je svoju tiskaru i nadopunio. Kako od franjevaca nije kupio njemačka slova (imao je samo latinska i hrvatska), a narudžbe gradskog municipija, koji je uredovao njemački, zahtijevale su i potrebu za njemačkim slovima, Divald ih je naručio iz Beča.

Kako je zabilježio dr. Josip Bösendorfer, "Sa štamparijom Ivana Martina Divalta (officina Divaltana) uvelike se razmahao kulturni preporod u Slavoniji. Preštampavanjem Reljkovićeva Satira (1779.) te doštampavanjem ostalih njegovih djela, zadobio je taj pravo inkolata... Sa Divaltovom tiskarom došla je slavonska književnost do prave svoje kulminacije. Oko Divaltove štamparije okupili se svi jači slavonski intelektualci XVIII. vijeka koji djeluju u Osijeku ili van Osijeka. Iz te štamparije izlaze djela Paviševića, Velikanovića, Katančića, Kanižlića, Stojanovića, Lanosovića, Tomikovića, Turkovića, Sirčića, Marevića... Štampaju se elegije prigodnih latinskih pjesnika, disputacije učenih teologa, maleni molitvenici što ih se na stotine prodavalo po prošteništima u Aljmašu, Vukovaru, Judu... štampa se u vlastitoj nakladi i obljubljeni kalendar 'na korist i zabavu Slavonaca'. Većina tih djela je na latinskom i hrvatskom jeziku. Prvo je djelo štampano njemačkim jezikom Hohenhausen: Illiryen (1777.) koje je upravo odlično opremljeno i odštampano. Prvo djelo opremljeno slikama jest Turkovićev život Eustahijev (1791.)... Divaltova je tiskara radila i za osječki magistrat te za trgovački svijet u i van Osijeka" – zapisao je dr. Bösendorfer.

Prve godine boravka u Osijeku, Ivan Martin Divald je stanovao i imao tiskaru u zgradi tadašnjeg gradskog magistrata (danas zgrada Muzeja Slavonije). Godine 1781. grad mu je otkazao stan, a da bi namirio gradske zahtjeve, Divald je novac posudio od gostioničara Ivana Rohlhofera, isplatio grad i preselio u kuću Unger, također u Tvrđi.

O privatnom životu Ivana Martina Divalda malo se zna. Poznato je da je 1789. postao gradskim zastupnikom, što govori da je uživao veliki ugled. Ženio se dva puta. Prva mu je žena Ana Marija bila iz Lienza. S njom je imao tri kćeri koje su brzo umrle, kao i supruga. Samo nekoliko mjeseci kako je postao udovac, Ivan Martin ponovno se oženio i to Magdalenom Kichler s kojom je imao petero sinova i jednu kćer. Nadživio je i ovu suprugu, te je preminuo 28. veljače 1806. godine u 63. godini. Sahranjen je na osječkom Novogradskom groblju, a današnji ostaci slomljenog spomenika, kao i čitav grob, nimalo ne služe na čast današnjim Osječanima.

Iza sebe je ostavio trojicu preživjelih sinova (Ivan, Ferdinand i Alojzije), ali kako su sva trojica bili tek dječaci, gradski magistrat im je odredio tutora, a dotadašnji Divaldov pomoćnik Fridrik Zink nastavio je voditi tiskaru sve dok 1819. godine najstariji sin Martin Alojzije nije dorastao preuzeti očev posao. Međutim, tiskarsko umijeće sina, znatno zaostaje za ocem. K tome, političke prilike također ne idu na ruku Martinu Alojziju. Narodnjački slobodarski zanos stvaralaštva s kraja 18. i početka 19. stoljeća, zamijenio je strogi centralistički režim tadašnje monarhije i gotovo u potpunosti zamire tiskanje djela slavonske književnosti. Alojzije se oženio Julijanom Kovačević, kćerkom donjogradskog staklara, koja mu je rodila devet sinova i jednu kćer. Sam Alojzije umro je od tzv. vodene bolesti već 1844. godine u svojoj 48. godini života. Naredne dvije godine posao potom preuzima njegova udovica Julijana, ali nigdje se, ni na jednoj tiskovini nastaloj u to vrijeme, ne spominje kako tiskaru vodi žena. Međutim, bila je vješta, te je tada već dotrajalu tiskaru modernizirala u Beču i takvu obnovljenu tiskaru počela je reklamirati objavljujući oglase u kojima nudi usluge tiskare. Bilo je to davne 1845. godine i eto, već tada su poduzetnici shvaćali značaj marketinga i oglašavanja.

Nakon njezine smrti, 1846. godine, posao tiskare preuzima sin Karlo Dragutin Divald. U to vrijeme tiskara seli iz Tvrđe u Gornji grad. Bilo je to vrijeme velikih političkih previranja u čitavoj Evropi, pa tako i u samom Osijeku gdje se u to vrijeme osjećao snažan jaz između iliraca-narodnjaka i njemačko-mađaronskog dijela stanovništva. Priklanjanjem mađarofilskoj stranci, nadao se Divald popraviti stanje u tiskari, tiskajući veliki broj letaka, pamfleta i političkih oglasa. Tako su u tiskari Dragutina Divalda 1848. godine tiskane i prve osječke novine – Der Volksredner. Posao je, međutim, išao sve teže, a sudbina Divaldove tiskare okončana je u Šamačkoj ulici godine 1857. kada je sa samo 37 godina, preminuo Karlo Dragutin Divald. Nešto prije smrti, tiskaru je prodao osječkom knjižaru i knjigoveži Dragutinu Lehmanu.

Utihnula je tada i prva osječka i slavonska svjetovna tiskara obitelji Divald. Međutim, osječko tiskarstvo potom je upravo na temeljima koje je postavila obitelj Divald, silno napredovalo. Ubrzo se osnivaju brojne osječke tiskare, da bi ih pred početak Drugog svjetskog rata u Osijeku bilo četrdesetak. I poslije 1945. godine, nakon okrupnjavanja osječke grafičke industrije pod kapom velikog poduzeća Litokarton, upravo su osječki grafičari dugo prednjačili na prostorima bivše Jugoslavije.

CV

Ime:Ivan Martin Divald
Godina rođenja:1743.
Budim, Mađarska
Godina smrti:28.II.1806.
Osijek, Hrvatska
Područje:Gospodarstvo

Ključne godine:


1743.rođen na neutvrđenom mjestu
1763.školuje se i radi u Beču
1775.kupuje tiskaru osječkih franjevaca
1775.dobiva "carski privilegij" (koncesiju) za rad tiskare u Osijeku
1779.tiska Satira A.M.Reljkovića
1789.postaje gradski zastupnik
1806.preminuo u Osijeku
1819.tiskaru preuzima sin Martin Alojzije
1844.tiskaru vodi snaha Julijana
1845.u njemačkim novinama se reklamiraju usluge tiskare
1846.unuk Dragutin Karl nastavlja voditi tiskaru
1846.tiskara iz Tvrđe seli u Gornji grad
1848.tiskane prve osječke novine – Der Volksredner
1857.neposredno pred smrt, Dragutin Karl Divald tiskaru prodaje Dragutinu Lehmanu