Krunoslav Slabinac KićoAntun Nikolić - TucaPetar SmajićIvica FeketeZlatko Burić
Pavle BlažekJan UrbanSigmund RombergMijo MajerIsidor Kršnjavi
Vladimir HafnerHugo BorenićJosip HammStjepan IvšićIvan Martin Divald

Stjepan Ivšić

Biografija

Stjepan Ivšić

"Tko se jedan put za vedra vremena vozio od Novoga prema Senju, tome će zauvijek ostati usječena u pameti veličanstvena slika: gorostasni kameniti Velebit, koji tu, što se dalje od Novoga odmičemo, raste pred nama iz mora u sve impozantnijem veličanstvu, sve dok ne stignemo u Senjska vrata, gdje se nađemo sa svih strana kao blokirani divovskim kamenim gromadama: s istoka rastrganim krševitim velebitskim brdima, s juga golim otokom Prvićem a sa zapada brdima krčkim. I gle! Baš među tim brdima silnoga kamenja našao se i jedan dragi kamen, a to je naša "Bašćanska ploča"... Stotine i stotine godina gazili su pobožni otočani po tome kamenu i ne znajući, da svojim nogama otiru njegovu najdragocjeniju površinu." Ovim je riječima o Bašćanskoj ploči govorio jezikoslovac, slavist i akcentolog Stjepan Ivšić, još jedan u nizu slavnih Essekera.

Stjepan Ivšić rođen je u Slavoniji, točnije u Orahovici, 13. kolovoza 1884. godine. Mada ga za Osijek ne veže rođenje, Ivšić se u Essekere može uvrstiti prema svojim školskim danima. U Orahovici je Ivšić završio pučku školu, a u tom slavonskom gradiću škola danas nosi njegovo ime. Gimnazijsko ga je obrazovanje na neko vrijeme dovelo u Osijek. Maturirao nije u Osijeku, nego u Požegi, nakon čega se zaputio u Zagreb.

Ivšić je u Zagrebu od 1904. do 1907. godine studirao hrvatski jezik i klasičnu filologiju, a školovanje je nastavio u Poljskoj, odnosno u Krakovu od 1907. do 1908.. Slavenske jezike učio je u Pragu, Sankt Peterburgu, Moskvi i Kijevu od 1913 do 1914. Još je ranije, 1909. godine, položio ispit za srednjoškolskoga profesora hrvatskoga jezika i klasične filologije te od 1909. do 1914., odnosno početka Prvog svjetskog rata, bio profesor na gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu.

Kako je jezik jedna od ključnih odrednica svakog naroda, tako je Ivšić na neki način zaslužan i za utvrđivanje samog hrvatskog identiteta. Znatnu pažnju Ivšić je posvetio hrvatskim štokavskim govorima, o kojima je objavio nekoliko iznimno važnih studija Posebno je proučavao akcentuaciju hrvatskih govora te u starim slavonskim gramatikama, a prvi je utvrdio postojanje novoga akuta u sva tri hrvatska narječja.

Pri Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu u Zagrebu Stjepan Ivšić doktorirao je 1913. godine s tezom „Prilog za slavenski akcenat“. Doktorska disertacija nastala je iz njegova istoimenog djela nastalog 1911., kojim je značajno pridonio hrvatskoj filologiji. Ovo djelo smatra se prekretnicom u povijesti slavenske akcentologije i u akcentologiji dijalekata hrvatskog područja. U njemu je usporedio čakavsku, štokavsku, rusku i litavsku akcentuaciju, uz zaključak da je stara hrvatska i srpska akcentuacija imala tronaglasni sustav. Prvi je utvrdio postojanje akuta u kajkavskom, čakavskom i štokavskom narječju.
Studije o Relkovićevu i Brlićevu bilježenju naglasaka u njihovim slovnicama (djela iz 1912. godine) predstavljaju dekodiranje sustava prema kojima su dvojica gramatičara označivali akcente. Analiza je pokazala da je u tim gramatikama zabilježen domaći slavonski naglasak.

Kao Maretićev učenik i nasljednik Ivšić je 1914. godine izabran za sveučilišnoga docenta. 1915. godine izabran je za izvanrednoga, a 1918. za redovitoga profesora slavenske poredbene gramatike. Ondje je ostao profesorom slavenske filologije sve do kraja 1950-ih godina.
Kraći prekid u radu na toj instituciji Ivšić je imao između 1945. i 1946. godine, kada su ga nove komunističke vlasti optužile zbog navodne kolaboracije i prognale u selo Slavonski Stupnik. Svakako treba spomenuti da su optužbe bile u potpunosti neutemeljene, jer Ivšić 1941. godine nije prihvatio položaj ravnatelja Hrvatskoga državnoga ureda za jezik, niti se složio s uvođenjem morfonološkoga pravopisa, pa su ga vlasti NDH smijenile s položaja rektora zagrebačkoga Sveučilišta, na koje je izabran 1940.

Ivšić je bio jezikoslovac širokog područja interesa. Izrastao je iz Maretićeve škole, no vrlo se rano radikalno odvojio od učitelja proučavanjem organskih hrvatskih idioma, odnosno mjesnih jezičnih sustava i dijalekata s posebnom pažnjom posvećenom naglascima. Prvi Ivšićev objavljeni dijalektološki prilog jest rasprava „Šaptinovačko narječje“ iz 1907. godine. U ovoj raspravi obrađuje dva idioma iz okolice Našica. Njegova monografija „Današnji posavski govor“ nastala 1913. godine, pregledno prikazuje veliko područje od zapadne Slavonije do zapadnoga Srijema s arhaičnim značajkama i s nizom drugih zanimljivih glasovnih i gramatičkih osobina . Najvrjedniji je Ivšićev dijalektološki doprinos njegova rasprava „Jezik Hrvata kajkavaca“, objavljena 1936. godine kao jedno od najvažnijih ostvarenja hrvatske lingvistike uopće. Tu su primijenjena njegova produbljena akcentološka shvaćanja. Naglasni kriterij poslužio je kao klasifikacijski za kajkavsku skupinu dijalekata. Pokazalo se da najrazličitije kajkavske akcentne varijacije izlaze iz jedne osnovne akcentuacije, pa nije opravdano pretjerano srodničko povezivanje kajkavštine i slovenskoga jezika, kao što nije ispravna niti teorija o kajkavštini kao simbiozi slovenskih, čakavskih i štokavskih osobina. Očito je veliko sociolingvističko značenje rasprave, koja je ujedno i doprinos utvrđivanju hrvatske narodnosti utemeljene na zasebnom jeziku s vlastitim značajkama.

Zapis o Bašćanskoj ploči Stjepan Ivšić zabilježio je 1934. godine, kad je pratio njezin put od Krka do Zagreba. Tekst „Sveta Lucija u Jurandvoru i njezin dragi kamen” objavljen je u ondašnjem „Jutarnjem listu“.

Nakon II. svjetskoga rata objavio je samo jedan važan dijalektološki prilog, a posmrtno je tiskana njegova studija o govorima gradišćanskih Hrvata, u Münchenu 1971. godine.

Na području komparativne slavistike glavno je Ivšićevo djelo “Slavenska poredbena gramatika” iz 1970., koju su prema njegovim fakultetskim predavanjima priredili Vrana i Katičić.

Širok raspon Ivšićevih znanstvenih zanimanja nije zanemario niti povijest hrvatskoga jezika. S obzirom na grafijske specifičnosti upravo je u tekstologiji pokazao nove putove i nova rješenja. Zamašnost njegova rada u proučavanju jezične povijesti ogleda se i u činjenici koju je 1942. s punom samosvijesti naveo: da je dotad “…proučio po samim originalima preko tisuću hrvatskih jezičnih spomenika”. Veliku pažnju osim dijalektima i naglascima, Ivšić je posvećivao i hrvatskom književnomu jeziku.

Stjepan Ivšić preminuo je u Zagrebu, 14. siječnja 1962. Još su se dva člana njegove obitelji iznimno istaknula – brat Milan bio je gospodarski pisac i sociolog, a njego sin radovan istaknuo se kao pjesnik, pisac, dramatik, prevoditelj, esejist i nadrealist svjetskoga glasa, najpoznatiji po drami „Kralj Gordogan“.

CV

Ime:Stjepan Ivšić
Godina rođenja:13.VIII.1884.
Orahovica, Hrvatska
Godina smrti:14.II.1962.
Zagreb, Hrvatska
Područje:Znanost i obrazovanje

Ključne godine:


1884.rođen u Orahovici
1907.rasprava „Štapinovačko nariječje“
1912.studije o Relkovićevu i Brlićevu bilježenju naglasaka
1913.doktorirao s tezom „Prilog za slavenski akcenat“
1934.tekst „Sveta Lucija u Jurandvoru i njezin dragi kamen” o Bašćanskoj ploči objavljen u „Jutarnjem listu“
1940.izabran za rektora Zagrebačkog sveučilišta
1962.preminuo u Zagrebu