Katančić Matija Petar 

"Tko se jedan put za vedra vremena vozio od Novoga prema Senju, tome će zauvijek ostati usječena u pameti veličanstvena slika: gorostasni kameniti Velebit, koji tu, što se dalje od Novoga odmičemo, raste pred nama iz mora u sve impozantnijem veličanstvu, sve dok ne stignemo u Senjska vrata, gdje se nađemo sa svih strana kao blokirani divovskim kamenim gromadama: s istoka rastrganim krševitim velebitskim brdima, s juga golim otokom Prvićem a sa zapada brdima krčkim.

Ime: Matija Petar Katančić
Godina rođenja: 12.VIII.1750. Valpovo, Hrvatska
Godina smrti: 24.V.1825. Budim, Mađarska
Područje: Znanost i obrazovanje

Biografija

Matija Petar Katančić rođen je u Valpovu 1750. Kao mlad ušao u franjevački red. Franjevački samostanski kompleks u osječkoj Tvrđi bio je krajem 18. i početkom 19. stoljeća najvažnije žarište kulture i obrazovanja, ne samo Slavonije, već mnogo šire. Djelovala su tu čak dva fakulteta: Studium Philosophicum Essekini (filozofski) i Studium theologicum Essekini (bogoslovni). Godišnje je studiralo dvadesetak studenata koji su zajedno s profesorima i stanovali u samostanu. Tu je studirao, živio, kasnije i služio kao profesor - Matija Petar Katančić - najučeniji Slavonac svojeg vremena, najznačajniji predstavnik prosvjetiteljstva u Hrvatskoj. Slavonski velikan uma, značajni hrvatski književnik, uvaženi latinist, cijenjeni sveučilišni profesor poetike, arheologije i numizmatike.
Osim u Osijeku studirao je i u Budimu. Nakon studija vratio se u Osijek za profesora franjevačke gimnazije. Ne htijući predavati na njemačkom jeziku, 1788. odlazi u Zagreb, kasnije u Peštu. 1795. dodijeljena mu je na tom fakultetu katedra starina, arheologije i numizmatike, a 1797. i naslov doktora filozofije.
U svojem književnom radu bio je predstavnik kasnog pseudoklasičnog pjesništva. Poznavatelji povijesti književnosti kažu kako je hvalospjeve pisao po uzoru na Horacija, a pastirske pjesme po ugledu na grčko i rimsko pjesništvu. Njegove prigodničarske latinske pjesme izdane su skupa s njegovim hrvatskim pjesmama u zbirci Jesenski plodovi (Fructus autumnales) 1791.
Pa ipak, najveće se znanje i trud ovog svestrano obrazovanog franjevca ogleda u njegovom prijevodu Svetoga pisma objavljenog 1831, šest godina nakon njegove smrti. Preveo je cijeli Stari zavjet (u četiri knjige) i Novi zavjet (u dvije knjige) i to tako da je donosio hrvatski prijevod i paralelno latinski tekst. To je prvi cjelovit tiskani prijevod Svetoga pisma na hrvatski, s kratkim komentarima.
O Katančiću se kao o knjižveniku, versifikatoru, filologu i prevoditelju znatno više zna nego o njemu kao arheologu, geografu, numizmatičaru i epigrafu, premda taj dio predstavlja njegovu glavnu životnu preokupaciju. Baš ti rezulati uvrstili su Katančića u kontekst europskog kulturnog naslijeđa.
Značajan je njegov doprinos arheološkoj znanosti, pa se i danas u stručnoj literaturi o rimskoj Panoniji, Katančićevo ime ne može mimoići. Tvorac je prve arheološke rasprave u Hrvata, Rasprave o miljokazu (Dissertatio de columna milliaria), u kojoj opisuje rimski miljokaz pronađen kod Osijeka. Kao povjesničar oslanjao se na „oči povijesti“ arhelogiju, epigrafiju, numizmatiku, geografiju i kartografiju i po tome se smatra začetnikom moderne hrvatske arheologije.
Prvo znanstveno promišljanje o porijeklu i prazavičaju Šokaca poteklo je upravo iz Katančićevog pera. Polazeći od gledišta da su Hrvati izravni potomci Ilira, naziv Šokac doveo je Katančić u vezu s planinom Succus, koja je u dalekoj prošlosti dijelila Tračane od naših starosjedilaca Ilira. Kako Ilire zovu tada Succi, otud Sukci i naposljetku - Šokci
Poznata je i njegova sudbina na katedri za starine i numizmatiku na sveučilištu u Pešti. Zbog njegovih prohrvatskih i naprednih stavova, 1798. otvoren »slučaj Katančić«: maknut je s fakulteta kao »mentalno neizlječiv i trajno radno nesposoban«, a zatim prisiljen tražiti mirovinu, uvjetovanu odredbom da ima predati Sveučilištu sve znanstvene radove i trajno ostati u Pešti.
Umirovljen je 1800. Do 1809. boravio u franjevačkom samostanu Provincije sv. Marije u Pešti, potom u središnjem samostanu Provincije sv. Ivana Kapistrana u Budimu, ne izlazeći do kraja života izvan samostana, niti djelujući u javnosti. Umro je 1825. Pokopan je u kripti budimskoga samostana sv. Stjepana Prvomučenika
Kada je 1902. primao Nobelovu nagradu Theodor Mommsen, njemački povjesničar i književnik, za svoj najvažniji oslonac i uzor naveo je Essekera Matiju Petra Katančića.

Ključne godine

1750. rođen u Valpovu
1791. objavljena zbirka poezije Jesenski plodovi
1795. vodi katedru povijesti i arheologije Sveučilišta u Pešti
1797. dobiva titulu doktora filozofije
1800. prisilno umirovljen
1825. umire u Pešti
1831. objavljen njegov prijevod Svetog pisma na Hrvatski jezik

Poveznice

Mobirise

Stjepan Ivšić

13.VIII.1884. - 14.II.1962.

Mobirise

Josip Hamm

3.XII.1905. - 23.XI.1986.

Mobirise

Danica Pinterović

17.II.1897. - 17.I.1985.

Mobirise

Joseph Schlessinger

26.III.1945.

Mobirise

Ćiro Truhelka

2.II.1865. - 18.IX.1942.

© 2017 Ypsilon d.o.o. - sva prava pridržana