Stepanov Stjepan Leon

Osijek je danas prepoznatljiv po svojoj glazbi, posebno tamburaškoj, te ga bez ikakvog ustezanja možemo nazvati svjetskim sjedištem tamburaške glazbe. Tamburica se ovdje uči od malih nogu, a gotovo pola stoljeća u gradu na Dravi održava se Međunarodni festival hrvatske tamburaške glazbe. Jedna od osoba zaslužnih za uzdizanje tamburice na glazbeni tron istoka Hrvatske jest – Stjepa Leon Stepanov. No, nije samo tamburica obilježila njegov život. Učio je klavir i druge instrumente, kao i glazbenu teoriju, u Budimpešti i Beču. Autor je niza skladbi i sudionik velikog broja koncerata.
Ime: Stjepan Leon Stepanov

Godina rođenja: 30.I.1901. Osijek, Hrvatska
Godina smrti: 11.VI.1984. Zagreb, Hrvatska
Područje: Kultura i umjetnost

Biografija

Stjepan Leon Stepanov rođen je u Osijeku 30. siječnja 1901. godine. U gradu na Dravi završio je osnovnu školu i klasičnu gimnaziju, a ovdje je naučio i svoje prve note. 1915. godine Stepanov je započeo svoj glazbeni put – tada, naime, od Antona Štefana, tadašnjeg dirigenta Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, počinje učiti klavir, teoriju glazbe i harmoniju. Štefan je, inače, rođen u Beču, gdje je na Muzičkoj akademiji bio učenik velikog Antona Brucknera.
1918. godine Stepanov odlazi u Budimpeštu, kako bi nastavio svoje glazbeno usavršavanje. U mađarskoj prijestolnici proveo je svega nekoliko mjeseci, učeći od klavirskog pedagoga Arpada Szendyja. Krajem 1918., po završetku Prvog svjetskog rata i s propašću Austro-ugarske monarhije, Stepanov se morao vratiti u Osijek. Na ovim područjima nastalo je nekoliko država, a mladi učenik morao se vratiti u Kraljevinu SHS, jer kao stranac nije smio boraviti u novoustrojenoj mađarskoj državi. Traganje za novim znanjima već ga je 1920. godine ponovno odvelo iz Osijeka – u Beču upisuje studij kompozicije na Muzičkoj akademiji. U prvi mah uči od profesora Mandyczevskog, a nakon toga kod velikog skladatelja i glazbenog teoretičara Josefa Marxa. Po završetku studija Stepanov je čak postao Marxov asistent.
Bečke dane Stepanov je provodio kao pedagog za klavir i predmete glazbene teorije, ali i kao korepetititor i koncertni klavirist. Pratio je brojne pjevače Bečke državne opere. Iskustvo i znanje stjecao je i gotovo svakodnevnim pohađanjem opernih predstava i koncerata. Organizirao je i godišnje glazbene večeri, te nastupao kao klavirist, violinst i čelist u pratnji pjevača na oko dvije stotine koncerata.
U Osijek se ponovno vratio nakon deset godina, no te 1930. u rodnom gradu provodi svega nekoliko mjeseci. Iste godine odlazi u Split, gdje na poziv Tomislava Tanhofera postaje dirigent i prvi čovjek opere. Na jugu ostaje godinu dana, te se 1931. vraća u Osijek iz obiteljskih razloga. Tadašnja osječka Muzička škola zapošljava ga kao predavača harmonije, kontrapunkta, analize glazbenih oblika, povijesti glazbe, znanosti o instrumentima, sviranja partiture i dirigiranja. Stepanov je na ovaj način svoja znanja prenio cijelom nizu i danas aktivnih osječkih glazbenika. Za svoje je učenike Stepanov napisao i objavio „Opću teoriju muzike“, ali i četiristotinjak različitih vježbi. U njegova djela spada i niz skripti, pravila in partitura, među kojima je i skripta „Opća i nacionalna povijest glazbe“.
U isto vrijeme, uz rad u školi, Stepanov je bio i dirigent osječkog Hrvatskog narodnog kazališta, te je nastupao kao glazbena pratnja brojnim solistima. Radio je i kao glazbeni kritičar za Hrvatski list, koji je izlazio u Osijeku. Iz razdoblja dirigiranja u HNK potječe i njegova glazba stvorena za kazališnbe predstave: „Izdaja kod Novare“, „Povezani interesi“, „Machbet“, „Razbojnici“, „Zalamejski sudac“, „Saćurica i šubara“, te za „Umišljenog bolesnika“. Napisao je i niz kazališnih skladbi za mali orkestar, gudački kvartet, kvartet za klarinet, violinu, violu i glasovir, te za gudački trio, kao i za samostalne izvedbe violine, violončela i glasovira.
Kao profesor glazbe na zagrebačkoj XI. Gimnaziji Stjepan Leon Stepanov zaposlio se 1953. godine. Već naredne 1954. radio je kao muzikolog na Institutu za narodnu umjetnost, također u Zagrebu. U isto je vrijeme bio i vanjski suradnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, preteče današnje HAZU. Od 1963. svojim je brojnim angažmanima pridodao i onaj stalnog vanjskog suradnika na Staroslavenskom institutu Svetozar Ritig u Zagrebu. Za Institut je snimao hrvatsko glagoljaško crkveno pjevanje, te vodio fonoteku i glazbeni arhiv. Ove je snimke sistematizirao i transkribirao za Muzičku akademiju u Zagrebu, te za JAZU.
Osim kao glazbenik i glazbeni pedagog, Stepanov je djelovao i kao skladatelj, te se prometnuo u jednog od najproduktivnijih s područja Osijeka. U njegova djela spadaju „Ouvertura Symphonique“, „Svečani preludij“, „Simfonička uvertira“ i tri „Simfoniette“, koje je izvodila Osječka filharmonija u razdoblju od 1927. do 1932. godine. 1935. godine Stepanov je napisao kantatu „Pjesma Slavonije“ za solo, zbor i orkestar. Opereta „La Conchita“ praizvedena je 1938. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, a iz ove je operete u gradu na Dravi u to vrijeme bio iznimno popularan napjev „Pjesma o Osijeku“. Iznimno angažiran Stepanov je bio i na području tamburaške glazbe. Njemu se pripisuju zasluge za uvođenje tamburice u veće glazbene oblike. 1937. godine praizvedena je njegova ciklička skladba „Slavonski krajobraz“, pisana za orkestar Hrvatskog pjevačkog i glazbenog društva Zrinjski iz Osijeka.
Stepanov je izdao i dva albuma pjesama za glas i klavir, te je skladao više od stotinu kompozicija za pjevačke zborove. Najpoznatije kompozicije za muške zborove su: „Slavonski momački zbor“, „U slavonskom selu“, „Pjesme slavonskih didaka“, te „Pala tama“. Od skladbi za ženski zbor ističu se „Oj, brodaru“, „Lelo“ i „Sije cura lan“. Skladao je i za mješovite zborove, a ističu se pjesme „Imam diku“, „Cvijeće mi polje pokrilo“, „U jutro rano“, „Da zna dika“ i „Majčice moja“. Očuvane narodne melodije, mahom one sa slavonskih ravni, Stepanov je prerađivao za solo, zborove, te instrumentalne sastave.
Od muzikoloških radova Stjepana Leona Stepanova ističu se oni s temom nastanka narodnih pjesama, pjevača i folklora Slavonije i Baranje, ali i instumenata, narodnih pjesama, te drugih oblika folklora s područja Banije, Jadrana i drugih hrvatskih krajeva. Cijeli niz narodnih melodija iz Hrvatske Stepanov je instrumentirao i aranžirao za potrebe Radio televizije Zagreb, te za Radio Osijek. 1961. godine sudjelovao je u utemeljenju Međunarodnog festivala hrvatske tamburaške glazbe u Osijeku.
Među njegova najpoznatija djela ubraja se i fantazija, odnosno reminiscencija „Stare staze“. Nju svakako treba posebno izdvojiti jer je vezana za Stepanovljevo prikupljanje narodne glazbe. On je često sela obilazio pješice, zapisujući melodije po sluhu, a kasnije ih snimajući na magnetofon.
Stjepan Stepanov preminuo je u Zagrebu 11. lipnja 1984. godine.

Ključne godine

1901. rođen u Osijeku
1915. započinje glazbenu edukaciju u Osijeku
1918. školuje se u Budimpešti
1920. školovanje u Beču
1930. povratak u Osijek i angažman u Splitu
1931. počinje raditi u osječkoj Muzičkoj školi
1953. preseljenje u Zagreb
1984. preminuo u Zagrebu

Poveznice

Mobirise

Lav Mirski

21.VI.1893.-29.IV.1968.

Mobirise

Jan Urban

26.X.1875. - 17.II.1952.

Mobirise

Jagoda Truhelka

5.II.1864. - 17.XII.1957.

Mobirise

Alexander Roda Roda

13.IV.1872.-20.VIII.1945.

Mobirise

Branko Mešeg

15.XI.1919.

© 2017 Ypsilon d.o.o. - sva prava pridržana