Jan Urban je u svojoj osječkoj fazi bio i jedan od osnivača glazbeno-vokalnog društva Strossmayer, surađivao je s Hrvatskim pjevačkim društvom Lipa, bio član kluba hrvatskih književnika i umjetnika, surađivao je s tadašnjim Sokolom, a svake je nedjelje organizirao tada popularne gradske promenadne koncerte koji su se naizmjence održavali u Gornjem i Donjem gradu, te u Tvrđi.
Jan Urban rođen je u Pragu 26. listopada 1875. godine i to u uglednoj praškoj aristokratskoj obitelji. Na praškom konzervatoriju je studirao i diplomirao kompoziciju i dirigiranje. Bilo je to vrijeme na prijelazu s 19. u 20. stoljeće kada je među češkim mladim intelektualcima, panslavizam, odnosno ljubav prema svemu što ima veze sa Slavenima bilo izrazito popularno. K tome, češki panslavizam, osobito je bio naklonjen južnim Slavenima – Slovencima, Hrvatima i Srbima.
Kao i mnogi mladi Česi i Jan Urban se uputio ka tom, tada egzotičnom evropskom jugoistoku. Najprije je ostao u granicama tadašnje Austro-ugarske monarhije, u Novom Sadu. Međutim, kako saznajemo od njegove unuke, rođene Osječanke i sadašnje ugledne nizozemske pijanistice i glazbene pedagogoginje Biljane Urban, mladom Janu, pored panslavizma, dogodila se i ona konkretnija ljubav. Zaljubio se u Milku, prekrasnu djevojku iz Valjeva. Ubrzo se oženio i život ga je odnio u Valjevo, grad u središtu tadašnje Kraljevine Srbije. Umjetnički i glazbeni duh kojega je nosio iz Praga, jedne od europskih kulturnih prijestolnica, svestrano je pokušavao ostvarivati i toj sredini. Osnivao je glazbene i pjevačke orkestre, skladao i muzicirao. Ubrzo je stekao nadimak "srpski Dvoržak". U glazbenoj povijesti je zapisan i kao autor druge srbijanske opere "Majka" koja je izvedena u beogradskom i novosadskom kazalištu.
Međutim, valjalo je od nečega i živjeti. Život glazbenika i u to se vrijeme mogao materijalizirati jedino kroz neki stalni angažman. Našao ga je kao glazbeni "kapel-majstor" u tadašnjoj srpskoj kraljevskoj vojsci. U tom je svojstvu prošao i golgotu Prvoga svjetskog rata, a poput budućeg hrvatskog kardinala Alojzija Stepinca, koji je bio dobrovoljac i sudionik solunskog rata i Jan Urban bio je sudionik čuvene solunske fronte.
Naravno, Jan Urban je to činio sa svoje, glazbene strane.
Ubrzo, nakon završetka Prvog svjetskog rata, Jan Urban dolazi u Osijek, a njegov vojni orkestar čiju glavninu čini dvadesetak čeških glazbenika, postaje okosnica buduće Osječke filharmonije koju vodi s uglednim osječkim glazbenikom i dirigentom Lavom Mirskim. Urban u Osijeku ostaje sve do početka Drugog svjetskog rata, a njegov glazbeni i uopće, umjetnički duh ostavlja snažan pečat u kulturnom životu tadašnjeg Osijeka.
Pri tome je najviše stvarao u okružju osječkog Hrvatskog narodnog kazališta. Tako se u veljači 1924. godine izvodi njegova opera "Đul-beaza", a orkestrom HNK-a dirigira Lav Mirski. Dvije godine kasnije, u ožujku 1926. premijerno se izvodi Urbanova opereta "Igumanov grijeh".
U svom glazbenom nadahnuću Jan Urban se posvećuje i djeci, pa je tako u veljači 1930. godine održana premijera njegove dječje operete "Začarana princeza" koju dirigira Valerije Antuković.
U posljednjim godinama svog osječkog životnog puta Jan Urban sklada glazbeno-scensko djelo "Otok smrti" koje se na pozornici osječkog HNK izvodi u ožujku 1939. godine. Iste godine, ali u prosincu, Lav Mirski još jednom dirigira orkestrom osječkog HNK-a koji tom prigodom izvodi premijeru Urbanove operete "Terpsihora".
U svojoj osječkoj međuratnoj fazi, Jan Urban je skladao i značajno glazbeno djelo nazvano "Hrvatska narodna misa" u F duru za mješoviti zbor i orkestar koje je u više navrata izvedeno u osječkim crkvama sv. Mihajla i sv. Križa u Tvrđi. Prema nekima navodima, originalni notni zapis ovog vrijednog glazbenog djela i danas se nalazi u arhivi franjevačke crkve sv. Križa, Osječanima poznatijoj kao crkva svetog Antuna.
U vrijeme fašističko-ustaške okupacije za vrijeme Drugog svjetskog rata Jan Urban napušta Osijek. Povremeno mu se vraća nakon rata glazbenom suradnjom s tadašnjim orkestrom Radio Osijeka i ponovno intenzivno surađuje s Lavom Mirskim i Hugom Borenićem. Istovremeno, dio Urbanove obitelji nastavlja živjeti u Osijeku, a on umire u Valjevu 17. veljače 1952. godine.
Njegovo ogromno glazbeno djelo posljednjih godina nastoji oživjeti njegova unuka Biljana Urban, rođena Osječanka. Iako je dio notnih zapisa pronašla u obiteljskoj ostavštini, do cjelovitoga opusa, kaže Biljana Urban, nije lako doći. Bilo je potrebno pretražiti arhivsku i muzejsku građu u raznim europskim središtima glazbene kulture na prijelazu s 19. na 20. stoljeće. No uspješan pronalazak i prva izvođenja dokazala su da su i u Osijeku živjeli glazbeni umjetnici u rangu Roberta Schumanna, Antonina Dvoržaka i drugih glazbenika toga doba.
Prema riječima ugledne europske pijanistice i nizozemske glazbene pedagoginje Biljane Urban, u pripremi je i drugi CD s djelima njezina djeda, i to ponovno za uglednu svjetsku izdavačku kuću Naxos.
